Saša Martinović Kunović

Dvojak; nekad me iritira gustoća prometa, nekad imam lijepa sjećanja prolazeći kroz nju. Puno različitih osjećaja.

Sjeverniji dio; dio oko Westina, SC-a; dio oko Pedagoške akademije, Tehnički muzej i oko njega

Južnija, prema Savskom mostu; prolaz Cibona unutra

Na broju 126 sam nekoliko godina imala atelje na najgornjem katu desno. Vlasnik je bio prof. Drmić i predavao je hrvatski jezik u Drvodjelskoj školi (sad je u penziji i stanuje u Tratinskoj). . Već tada nam je pričao da je kuća za rušenje. No, evo je, još stoji, čak je i renovirana. Na istom katu bio je još jedan atelje u koji su dolazile dvije kolegice s faksa. Super mi je bila blizina pruge i zvuk vlakova u prolazu. Voljela sam tamo dolaziti jer je sve bilo vrlo trošno i djelovalo starinski, kao da sam u nekoj vremenskoj rupi.

U doba srednje škole tamo sam išla u POC Bogdan Ogrizović (danas zgrada Pedagoške akademije), prve dvije godine srednje-tzv. Šuvarica. Bili smo ženski (eksperimentalni) razred. Za to doba imam dosta lijepih sjećanja. Desni red razreda (bila su tri reda), ispostavilo se kasnije, bio je zanimljiv. Dosta smo se družile, Meri s Raba svirala je gitaru, pa smo često po tulumima pjevale. U tramu smo znale biti dosta glasne onako na hrpi, pa nas je jednom prilikom netko nazvao guskama. Od tada našu grupu nazivamo Guske i povremeno se družimo.

U Vjesniku sam jedne godine bila na praksi. Bilo je to doba 3. razreda srednje škole, gornjogradske (današnje 6. gimnazije). Praksa je bila ljeti, stavili su me u administrativni odjel, ništa me tamo nije zanimalo i radilo se o odradi nužnog broja sati. Nisam baš bila s tim sretna. Da bih to izbjegla, alternativa je bila prijaviti se na radnu akciju (umjesto prakse), koja je bila na moru. Jedne godine Silba, druge Obonjan (Otok Mladosti). Obziromd a sam uvijek ljetovala kod bake, izazov mi je bio iči sa društvom na more, makar i morala odraditi. Pokazalo se to kao dobra odluka, jer nam je to bilo super druženje.

U doba srednje škole (također gornjogradske) izlazili smo u tzv. klub Čkolada koji se nalazio u okviru SC-a, paviljon koji je kasnije izgorio. (tih je godina bilo dosta studentata iz nesvrstanih zemalja). Naravno, ponekad i u druge koncertne prostore SC-a.
A u doba studija, menza je bila također neizostavna točka.

Dobri sadržaji, rijeđi promet, uređenija pješačka zona, dobra biciklistička staza, opća atmosfera

Očekivala bih da bude puno ugodnija za pješačenje, vožnju biciklom, te da se postepeno pretvori u ugodniju cestu

Želimo Savsku cestu kao mjesto susreta!