Vanja Radovanović

Ovisno o situaciji. Uz Savsku cestu često vezujem frustracije vezane uz prometnu gužvu i buku, no isto tako volim prolaziti njome tramvajem na putu kući, kada osjećam da me Savska cesta i njen tramvaj vode u vrijeme odmora i opuštanja.

Pločnik na početku Savske, kod hotela Westin … zatim dio kod SC-a, Krivog puta te kod Parka 9. studenoga. Volim šetalište Jurja Gagarina pa onda volim i točku na kojoj ono prelazi Savsku cestu. Volim i stari Savski most, pogotovo otkad su na njemu klupice, a volim i početak šetališta po savskom nasipu.
Volim i ponekad zaroniti u dvorišta starih kućica, ponekad u njima nađem neku zanimljivost.
I da, lijepa mi je bašča Vintage Industrial bara.

Ne volim prometnu gužvu na Savskoj, dio oko raskršća kod Vjesnika pogotovo. I također ne volim okretište tramvaja i autobusa Savski most, zimi hladno i vjetrovito, ljeti pakleno vruće, pomalo kaotično … mjesto bez karakteristika i bilo kakve intimnosti. Kao neka ogromna tava prepuna ljudi i vozila koji se kaotično kreću u svim smjerovima.

Moj prvi osobni susret sa Savskom cestom je bio u doba završetka srednje škole (MIOC) 1983. godine. To je taman bilo vrijeme posljednje velike rekonstrukcije Savske kada je ona bila zatvorena za promet južno od Vukovarske.
Tražio sam tad posao preko Omladinskog servisa i dobio ga u Vjesniku. jednostavno sam došao na portu, pitao trebaju li nekoga za ljetnu ispomoć preko praznika – i dobio posao.
Radio sam tamo oko mjesec i pol, nekad popodnevnu smjenu (14-22h), a nekad noćnu (22h pa do trenutka kad su sve novine tiskane i uabečene u kamione i kombije koji su ih odvozili.
Prvi dio smjene bih radio na pokretnoj traci i sikdao s nje novine i uvezivao ih na velikim bučnim strojevima koji su snopove novina zamatali plastičnom trakom. To su uglavnom bili Večernji list i Sportske novosti. Drugi dio smjene bih pomagao pri utovaru novina i časopisa u kamione i kombije. Najčešće sam radio na utovaru za zadarsko i splitsko područje te u smjeru istoka (Srbija, Makedonija). Sjećam se, tamo je išlo malo dnevnih novina, a puno Starta, ženske revije Svijet i Alan Forda.
Nedjeljom smo u noćnu dolazili ranije jer je zbog sportskih rezultata i velike čitanosti naklada bila veća.
Obične novine smo slobodno iznosili van, no “šarenu štapu” (revije) nije bilo dozvoljeno iznositi van, bilo je povremeno pretraživanja na porti.
Koliko se sjećam, lova nije bila velika, ali za moje potrebe svršenog srednjoškolca je bilo OK. Nakon toga sam sa društvom iz razreda išao na kampiranje u Sali na Dugom otoku te Bol na Braču.

—-

Nakon toga sam se sa Savskom cestom družio u doba studiranja na FER-u (tadašnjem ETF-u), od 1984. pa do 1988. Ponekad bih svratio u menzu, a kako su predavanja na FER-u bila koncentrirana u period do 14h, a kasno popodne smo ponekad imali labose onda bih između njih ponekad bavratio na express liniju, po pizzu ili, još češće, pomfri s kranjskom kobasicom. U jednom periodu druge godine sam običavao učiti na fakultetu s prijateljicom Jadrankom pa smo onda nekad išli i na redovnu liniju, no draži mi je bio izbor hrane u express restoranu. Tu i tamo bismo tamo sreli i ekipu s faksa, ali mi je ipak prva u sjećanju slika praznog foajea SC-a i malo ljudi u blagovaonici.

—

Zaboravih, uz SC me još veže prvi odlazak u disco, na kraju Trgovačke škole, pred ljeto 1981.!
Kao dijete iz dalekog predgrađa (Čret pored Dotrščinske šume) i strogih roditelja nisam u to doba nikad izlazio navečer van osim na utakmice Cibone i prvi izlazak u disco mi je bio velika stvar. Izašao sam sam, jer nisam imao neko društvo u to doba, a obzirom da sam čitao Polet znao sam da su tad u SC-u svirali mnogi mladi bendovi, tih su dana tamo svirali i Klinska Pomora (poslije PSihomodo Pop), La Fortunjeros i još neki.
A ja sam te jedne subote nakon što je u petak završila nastava došao do Kluba SC-a (tako se tad zvao disco) na samo otvaranje, negdje oko 20h. I kako bih stigao na autobus koji je polazio iz Maksimira u 21:50 onda sam u discu ostao tek malko više od 1 sat: malko slušao muziku, nešto kao stidljivo plesao, gledao ljude oko sebe koji su mi svi izgledali woow i otkačeni (a ne kao ja, plašljivi momak s periferije) – i to je bilo to, nije bilo nikakve avanture, nisam čak popio niti pivu (prvu pivu u životu sam popio koji dan ranije, pred zadnji školski dan u Trgovačkoj školi, u kafiću Jadran na ćošku sadašnje Zvonimirove i Harambašićeve).

—
Dugo vremena Savska cesta nije igrala neku veliku ulogu u mojem životu, no kada sam se počeo baviti projektom Mapiranje TRešnjevke onda mi je samom svojom pozicijom, na rubu Trešnjevke, postala zanimljiva pa sam sve češće navraćao u obilaske, pogotovo malih oronulih kućica koje su mi uvijek bile zanimljive iako ponekad i čak malčice opasne – tko zna neće li odnekud izletjeti neki pas ili pak ljuti vlasnik?

Ugodniji pločnici za šetnju i vožnju biciklom, više zelenila i hlada, poneki zanimljiv dućan ili lokal …manja prometna gužva i buka.

Više mira i zelenila, više prostora za pješake i bicikliste, otvaranje novih trgovina i kafića.

Volio bih kad bi s vremenom postala sve ugodnija prolaznicima … i kad bi ovo istraživanje donijelo još mnogo zanimljivih priča vezanih uz nju!