Isto pitanje, različiti odgovori

05 Imate li neku priču vezanu uz Savsku cestu koju biste podijelili s nama?

2 odgovora
  1. Vanja Radovanović
    Vanja Radovanović rođ. 1964. · nekadašnji posao · česti prolazak

    Moj prvi osobni susret sa Savskom cestom je bio u doba završetka srednje škole (MIOC) 1983. godine. To je taman bilo vrijeme posljednje velike rekonstrukcije Savske kada je ona bila zatvorena za promet južno od Vukovarske.
    Tražio sam tad posao preko Omladinskog servisa i dobio ga u Vjesniku. jednostavno sam došao na portu, pitao trebaju li nekoga za ljetnu ispomoć preko praznika – i dobio posao.
    Radio sam tamo oko mjesec i pol, nekad popodnevnu smjenu (14-22h), a nekad noćnu (22h pa do trenutka kad su sve novine tiskane i uabečene u kamione i kombije koji su ih odvozili.
    Prvi dio smjene bih radio na pokretnoj traci i sikdao s nje novine i uvezivao ih na velikim bučnim strojevima koji su snopove novina zamatali plastičnom trakom. To su uglavnom bili Večernji list i Sportske novosti. Drugi dio smjene bih pomagao pri utovaru novina i časopisa u kamione i kombije. Najčešće sam radio na utovaru za zadarsko i splitsko područje te u smjeru istoka (Srbija, Makedonija). Sjećam se, tamo je išlo malo dnevnih novina, a puno Starta, ženske revije Svijet i Alan Forda.
    Nedjeljom smo u noćnu dolazili ranije jer je zbog sportskih rezultata i velike čitanosti naklada bila veća.
    Obične novine smo slobodno iznosili van, no “šarenu štapu” (revije) nije bilo dozvoljeno iznositi van, bilo je povremeno pretraživanja na porti.
    Koliko se sjećam, lova nije bila velika, ali za moje potrebe svršenog srednjoškolca je bilo OK. Nakon toga sam sa društvom iz razreda išao na kampiranje u Sali na Dugom otoku te Bol na Braču.

    —-

    Nakon toga sam se sa Savskom cestom družio u doba studiranja na FER-u (tadašnjem ETF-u), od 1984. pa do 1988. Ponekad bih svratio u menzu, a kako su predavanja na FER-u bila koncentrirana u period do 14h, a kasno popodne smo ponekad imali labose onda bih između njih ponekad bavratio na express liniju, po pizzu ili, još češće, pomfri s kranjskom kobasicom. U jednom periodu druge godine sam običavao učiti na fakultetu s prijateljicom Jadrankom pa smo onda nekad išli i na redovnu liniju, no draži mi je bio izbor hrane u express restoranu. Tu i tamo bismo tamo sreli i ekipu s faksa, ali mi je ipak prva u sjećanju slika praznog foajea SC-a i malo ljudi u blagovaonici.

    —

    Zaboravih, uz SC me još veže prvi odlazak u disco, na kraju Trgovačke škole, pred ljeto 1981.!
    Kao dijete iz dalekog predgrađa (Čret pored Dotrščinske šume) i strogih roditelja nisam u to doba nikad izlazio navečer van osim na utakmice Cibone i prvi izlazak u disco mi je bio velika stvar. Izašao sam sam, jer nisam imao neko društvo u to doba, a obzirom da sam čitao Polet znao sam da su tad u SC-u svirali mnogi mladi bendovi, tih su dana tamo svirali i Klinska Pomora (poslije PSihomodo Pop), La Fortunjeros i još neki.
    A ja sam te jedne subote nakon što je u petak završila nastava došao do Kluba SC-a (tako se tad zvao disco) na samo otvaranje, negdje oko 20h. I kako bih stigao na autobus koji je polazio iz Maksimira u 21:50 onda sam u discu ostao tek malko više od 1 sat: malko slušao muziku, nešto kao stidljivo plesao, gledao ljude oko sebe koji su mi svi izgledali woow i otkačeni (a ne kao ja, plašljivi momak s periferije) – i to je bilo to, nije bilo nikakve avanture, nisam čak popio niti pivu (prvu pivu u životu sam popio koji dan ranije, pred zadnji školski dan u Trgovačkoj školi, u kafiću Jadran na ćošku sadašnje Zvonimirove i Harambašićeve).

    —
    Dugo vremena Savska cesta nije igrala neku veliku ulogu u mojem životu, no kada sam se počeo baviti projektom Mapiranje TRešnjevke onda mi je samom svojom pozicijom, na rubu Trešnjevke, postala zanimljiva pa sam sve češće navraćao u obilaske, pogotovo malih oronulih kućica koje su mi uvijek bile zanimljive iako ponekad i čak malčice opasne – tko zna neće li odnekud izletjeti neki pas ili pak ljuti vlasnik?

     

  2. Saša Martinović Kunović
    Saša Martinović Kunović rođ. 1965. · nekadašnji posao · stalni gost

    Na broju 126 sam nekoliko godina imala atelje na najgornjem katu desno. Vlasnik je bio prof. Drmić i predavao je hrvatski jezik u Drvodjelskoj školi (sad je u penziji i stanuje u Tratinskoj). . Već tada nam je pričao da je kuća za rušenje. No, evo je, još stoji, čak je i renovirana. Na istom katu bio je još jedan atelje u koji su dolazile dvije kolegice s faksa. Super mi je bila blizina pruge i zvuk vlakova u prolazu. Voljela sam tamo dolaziti jer je sve bilo vrlo trošno i djelovalo starinski, kao da sam u nekoj vremenskoj rupi.

    U doba srednje škole tamo sam išla u POC Bogdan Ogrizović (danas zgrada Pedagoške akademije), prve dvije godine srednje-tzv. Šuvarica. Bili smo ženski (eksperimentalni) razred. Za to doba imam dosta lijepih sjećanja. Desni red razreda (bila su tri reda), ispostavilo se kasnije, bio je zanimljiv. Dosta smo se družile, Meri s Raba svirala je gitaru, pa smo često po tulumima pjevale. U tramu smo znale biti dosta glasne onako na hrpi, pa nas je jednom prilikom netko nazvao guskama. Od tada našu grupu nazivamo Guske i povremeno se družimo.

    U Vjesniku sam jedne godine bila na praksi. Bilo je to doba 3. razreda srednje škole, gornjogradske (današnje 6. gimnazije). Praksa je bila ljeti, stavili su me u administrativni odjel, ništa me tamo nije zanimalo i radilo se o odradi nužnog broja sati. Nisam baš bila s tim sretna. Da bih to izbjegla, alternativa je bila prijaviti se na radnu akciju (umjesto prakse), koja je bila na moru. Jedne godine Silba, druge Obonjan (Otok Mladosti). Obziromd a sam uvijek ljetovala kod bake, izazov mi je bio iči sa društvom na more, makar i morala odraditi. Pokazalo se to kao dobra odluka, jer nam je to bilo super druženje.

    U doba srednje škole (također gornjogradske) izlazili smo u tzv. klub Čkolada koji se nalazio u okviru SC-a, paviljon koji je kasnije izgorio. (tih je godina bilo dosta studentata iz nesvrstanih zemalja). Naravno, ponekad i u druge koncertne prostore SC-a.
    A u doba studija, menza je bila također neizostavna točka.

I vi ste dio Savske

Kako biste vi odgovorili?

Ista pitanja, vaši odgovori. Deset minuta i vaša priča ulazi u kolekciju.